Nekad je možda bio trend prikazivati da je all in uloga mame ideal kojem svaka žena treba težiti.  “Moj život je tek sad dobio smisao, samo gledam bebu 24 sata dnevno i otapam se”. – divno, ona je prava, ništa joj nije teško. Sada je više trend prikazati kako se dijete super uklapa u životni stil i raspored mame kojoj je to samo mali dio identiteta.  “Naučila sam ga otpočetka da spava u drugoj sobi i da mi ne može stalno visiti na rukama i na cici”. – svaka joj čast, kraljica. Ovu prvu ipak se ogovara jer “ko da nitko prije nije rodio”, kuća joj je prljava, nema frizuru, sama je kriva što joj muž šara i lijena je pa ne radi. Ovu drugu isto se ogovara jer “nije svaka za bit mater”, ostavlja dijete babi i dadilji, odlazi na večere i u kozmetički salon dok beba nema barem 5 (15?) godina. Kako god okreneš, nešto nekome ne valjaš pa shvatiš da je najvažnije da valjaš sebi. I bebi.

U duhu ovog trenda broj dva, “Nemoj da se nauči na ruke”, postao je baš popularan savjet za mlade mame. U grupama mama na Facebooku više puta naišla sam na žene koje anonimno traže potvrdu da je OK ako beba spava s njima ili zaspe na dojci, blago posramljene što njihov tromjesečni beban nije samostalniji, a one oštrije. Sve, naravno, za bebino dobro, nedajbože da misliš na vlastito dobro jednom kad si rodila. To sve radimo u strogoj tajnosti jer nije red ili nešto slično tome. Tako se beba pušta da plače da bi se lijepo sama naučila tješiti, a ne jer je mami ili tati tako lakše. Kao psiholog, ali sada i kao mama, imam potrebu osvrnuti se na taj suludi savjet sa svim njegovim obrazloženjima.

Mit 1 – Beba će se razmaziti.

Beba se treba maziti u neograničenim količinama i time se ne može razmaziti. Držanje bebe na rukama tek je slaba zamjena za jedini dom koji je beba dotad poznavala, a koji je bio tako divan i siguran. Zašto bebu smiruje ljuljanje i “šššš” nego jer ju podsjeća na sigurnost maternice iz koje je izašla u ovaj toliko drugačiji svijet?

Mit 2 – Beba manipulira.

Kad bi nečija beba imala tu sposobnost, vjerojatno bi završila na ekstenzivnim ispitivanjima mozga jer je takva sposobnost neurološki za prosječne bebe posve nemoguća još dugo vremena.

Mit 3 – Beba MENI nešto (ne) radi.

“Neće MI zaspati nego na rukama”, “Vrišti MI kad ju spustim” i slično. Beba te ne gleda kao neprijatelja. Ti si sve što ima. Ne inati se beba tebi. Beba kroz plač komunicira jer drugačije ne zna, ti na plač imaš potrebu reagirati jer se za to pobrinula priroda i nisi zato “premekana”. 

Mit 4 – Beba SAMO traži pažnju.

Sita je, presvučena, taman dovoljno umorna, taman dovoljno zabavljena, svi rituali su odrađeni i sada bi beba trebala spavati. Nećemo skakati na svaki “kme” jer beba samo traži pažnju. Beba traži pažnju, taj dio nije mit. Ovaj “samo” čini mit. Pažnja je jednako važna kao zrak i hrana. Harlowljevi eksperimenti i kasnije izvedenice pokazuju da bebe majmuni idu mami-robotu koji je obučen u mekano, a ne mami-robotu od golog metala. Dapače, ako su imalo siti, često se radije idu maziti kod mekane mame, nego jesti kod hladne mame. Pažnja je bebi potvrda da postoji, da je netko tu za nju, da je sigurna i da će ove druge potrebe koje većina smatra “pravijima” od pažnje biti zadovoljene kad beba to zatreba.

Mit 5 – Nikad se na rukama neće naučiti sama utješiti i uspavati.

Učenje bebe da se sama tješi  tako da plače dok ne presuši, sve je osim učenja bebe da se sama tješi. Ne rađamo se s tim sposobnostima. Živčani sustav divlja, a na mami i tati je da ga nježno umire, jednom, dvaput, stoput. To može biti naporno, ali zapravo je ulog u budućnost. Beba će se naučiti utješiti kroz internalizaciju onoga što doživljava s roditeljima.  Važno je da pritom zna da, ako joj ne bude išlo, netko će ipak doći. Sama ta opcija čini manje teškim utješiti se bez pomoći jednog dana. Tko malu bebu uspješno nauči da se umiruje sama, zapravo ju je naučio nešto drugo, a to je da može vrištati sama u mraku koliko hoće, ali da nitko neće doći. Beba onda odustane. Više ne zove, dovoljno bespomoćna da se ni ne trudi. Takva je lekcija za život malo je reći opasna i sigurna sam da ju roditelji ne žele ponuditi svojoj djeci.

Sad kad smo razbili te mitove, čini mi se bitno razbiti i mitove krivnje koje stalno netko nameće pa bih nekako dodatno podcrtala da ovaj tekst nije dio te ekipe.

Mit 1 – Moram uvijek s užitkom nositi dijete.

Ne moraš. To je nekad užasno naporno, bolno i frustrirajuće. Čini se da nikad neće prestati. Ne želim uvijek nositi dijete i to je u redu.

Mit 2 – Ne smijem nikad “zeznuti”.

Neke bebe traže baš 24 satnu pažnju. A neke mame, osim što bi povremeno odspavale, jele i oprale se, imaju još koje dijete i obvezu. Naravno da ne možemo baš uvijek baš sve što beba traži. I za bebu je u redu određena razina frustracije koja se kasnije razriješi. Poanta je u pristupu i obrascu ponašanja, dakle okvira razmišljanja i dominantnog načina reagiranja na bebine znakove, a ne toga da uvijek i potpuno treba reagirati savršeno. To je nemoguće.

Sve ovo dosad mogla sam napisati i prije nego što sam postala mama. Sada ovo pišem i s drugom perspektivom koja mi je ranije bila neosvijetljena. 

Moja beba na rukama je znala biti preko 20 sati na dan, danima, tjednima. Kasnije se ispostavilo da je moju bebu baš jako boljelo, daleko od “mama, to su samo grčići”, čega sam se naslušala, ali to je tema za neku drugu priliku. Iskreno, bila sam više puta na rubu rubova svojih kapaciteta. Nisam uživala nositi je i gingati 21. sat u danu dok ona konačno nešto polu-spava, a ja uzgajam tragove njenog bljuckanja u kosi od jučer ujutro.

Ali dogodila se kroz to jedna predivna stvar. Ona mi je tako rano naučila vjerovati.

Prvo je plakala dok god joj se ne ispuni potreba. Onda je plakala dok god ju ne uzmem u ruke. A sada plače dok god me ne vidi i čuje. Zna što slijedi i umiri se. Sama.

Ako je bila gladna, plakala je na početku dok ne bi dobila jesti. Kroz nekoliko tjedana dala mi je priliku pola minute od uzimanja u ruke da riješim problem. Dignem ju i muk. Čeka. Jede. Kroz tri mjeseca čim me ugleda i osjeti, ona stane s plakanjem i ponudi mi barem minutu da riješim problem u miru. Čeka. Uzmem ju. Čeka. Jede.

Ona mi vjeruje.

Ne traži “samo” pažnju jer pažnju ima. Čak iako nisam svaki put sve odradila po školski. Dapače. 

Naviknula sam ju na ruke i ponosno to kažem.  Naviknula sam ju da postoje ruke u kojima pripada, u kojima je sigurna i zaštićena najviše što može biti. 

Muči me ponekad hoće li svi ti bolovi koje i dalje trpi ostaviti posljedice na nju pa se sjetim jednog slidea s predavanja koji kaže da trauma nije ono što se dogodilo, nego osjećaj da smo u tome bili sami.  Možda sam pogriješila neke stvari, odnosno sasvim sigurno je da jesam. Ali ovo nisam. Na rukama nije bila sama. I zato mi vjeruje.

Ako ju ne držim prečvrsto, nego taman koliko joj treba, sigurna sam da će iz njih izmigoljiti i otkrivati svijet, ali se i uvijek moći vratiti u zagrljaj.